U subotu sam treću godinu za redom nastupio na Austrian ½ Iron triatlonu na jezeru Rocksee odmah uz granicu sa Slovenijom. Prethodna dva nastupa sam završio na 2. mjestu pa sam se nadao da bi ove godine mogao napraviti malo bolji rezultat. Čini se da su i organizatori to očekivali jer su mi dali startni broj 1.
startni broj 1
Nakon što je službeni spiker rekao da su ostale 3 minute do starta čuo se pucanj i dok sam se snašao već su svi bili u vodi (nikad mi 3 minute nisu brže prošle). Startao sam uz Koceića i nakon 50m plivali smo paralelno. Odlučio sam sačuvati energiju, pa sam usporio i otišao mu na noge. Nakon toga je došlo do konfuzije i kad sam se izvukao iz gužve vidio sam da se manja grupa odvojila. Ostatak plivanja sam nastojao minimizirati gubitak. Sredinom drugog kruga sam izračunao da zaostajem oko 50 zaveslaja (cca 50m ili 40s) za zadnjim iz grupe što mi nije izgledalo loše. Ispostavilo se da je zaostatak ipak bio nešto veći, 2 minute za vodećim Mađarom i oko 1.30min za grupom.
Ovu grešku ponavljam svake godine. Da bi imao dobro plivanje onda moram barem prvih 200m ići jako i tek onda tražiti noge na kojima bi mogao malo odmoriti. Dizelaš sam i ako to ne napravim zapnem iza lošijih plivača koji uspore nakon 100m i dok ih obiđem grupa u kojoj bi realno mogao plivati mi pobjegne. Kažu da grešku možeš napraviti samo jednom, ako je ponoviš onda to više nije greška nego izbor. Znači ili loše biram ili mi je pamćenje kratko. Sve u svemu, bolje da sam ponovio gradivo na ovoj utrci nego na nekoj važnijoj.
Na biciklu sam krenuo rezervirano. Obično se zaletim na početku, pa sam ovaj put htio isprobati drugačiju taktiku. Na početku sam prestigao dvojicu, a pred kraj prvog kruga sam sustigao Koceića. Na ulasku u drugi krug Marko je viknuo da je ispred nas još jedan Mađar s otprilike minutom prednosti. Pojačao sam tempo i negdje između 50 i 60km preuzeo vodstvo. Koceić je pratio tempo do brda, a nakon brda se ponovio lanjski scenarij. Odvojio sam se i u tranziciju ušao sa 2 minute prednosti.
ulazak u T2
Često na utrkama imam unutarnji dijalog (kao i svi luđaci). Obično se javlja jedan glas koji traži razloge da usporim, te drugi glas koji govori da ne slušam budalu. Ovaj drugi inače prevlada, ali ovaj put je prvi imao jake argumente. Dijalog je išao otprilike ovako:
prvi glas: Kreni laganije i kontroliraj što se događa iza tebe.
drugi: Zašto?
prvi: Jedan grč i ode prednost u vjetar, a sparno je i grčevi su mogući. Ako se netko približi onda pojačaj tempo.
drugi: Možda ne bi bilo loše ići do daske da usporedim rezultat s lanjskim?
prvi: Bolje sačuvati tu energiju za druge utrke. Biti će prilike da vidiš gdje si u usporedbi s prošlom godinom, nema potrebe da bez veze rasipaš energiju. Osim toga, ako pobjediš možeš reći da si mogao ići duplo brže ali nije bilo potrebe.
I eto, prvi glas je ovaj put pobjedio. Na jednom dijelu nakon otprilike 7-8 km sam mogao vidjeti situaciju iza mene. Njemac mađarskog imena Senczyszyn je bio na otprilike 2,5 min iza, a Koceić je gubio priključak (nisam imao sat nego sam brojio korake, 90 koraka je otprilike minuta). To mi je djelovalo kao komforna prednost pa sam nastavio u istom tempu. U drugom krugu nas je uhvatio jak pljusak. Imao sam osjećaj kao da trčim kroz rijeku, ali barem je sparina popustila. Na istom onom mjestu u drugom krugu sam vidio da još imam 2 minute prednosti. S obzirom da je do cilja ostalo 2-3km znao sam da je pobjeda u džepu osim ako se ne dogodi nešto neočekivano. Ništa neočekivano se nije dogodilo i u cilj sam ušao kao prvi, drugi je bio Senczyszyn, a treći Koceić koji je odradio jako dobru utrku.
Ne znam koliko sam rezerve imao i da li sam je uopće imao. Nekad imam osjećaj da mogu brže, ali kad pokušam ubrzati ne ide. Vidjet ćemo u ostatku sezone.
Dobre i loše vijesti često dolaze u paru. Nakon što sam se vratio u Zagreb saznao sam da mi je umro djed, pa bi ovu utrku htio posvetiti njemu.
