Prošlo je već deset dana od utrke, pa je bolje da nešto napišem dok nisam sve zaboravio. Start je bio u 9h što je dobro jer mogu normalno večerati i fino se naspavati bez buđenja u sred noći i gledanja na sat da ne bi slučajno prespavao. Na dan utrke je zapuhao umjeren sjeveroistočnjak. Ne znam kako ga Talijani zovu, ali kod njih je to konstantan povjetarac, za razliku od naše mahovite bure. More je zbog toga bilo jako uzburkano i bilo je nemoguće usidriti bove gdje je bilo planirano. Na 200-tinjak metara od obale imaju isprekidanu liniju nasutog kamenja kojem je svrha razbijanje valova, tako da je taj dio do kamenja bio nešto manje valovit. Zbog toga su skratili plivanje na cca 1200m i bove usidrili unutar tog mirnijeg dijela.

Startali smo s plaže, a prva bova je bila u plićaku nakon 50 metara, da bi onda išli dijagonalno na drugu bovu. Imao sam ideju da okružim oko prve bove i onda se vratim na obalu i otrčim po plaži dok ne dođem okomito na drugu bovu. Siguran sam da bi to bila brža opcija, ali pošto nitko drugi nije imao istu ideju krenuo sam za ostalima. Nisam htio riskirati diskvalifikaciju u slučaju da sam previdio neko pravilo. Plićak im je jako dug, tako da je plivanje bilo kombinacija trčanja, skakanja i borbe s valovima. Zaostao sam oko minutu i pol za vodećima, što za moje pojmove nije loše.

Na bicikl sam krenuo sa Birngruberom i prvih pola sata pratio njegov tempo. Prestigli smo dosta natjecatelja, a mislio sam da drži tako visok tempo da nam se ne bi prišlepali. Međutim nakon pola sata je i meni postalo previše i počeo sam zaostajati. U tih pola sata sam imao prosjek preko 330W. Ispostavilo se da je malo nakon što smo se razišli on sustigao grupu. Nije im uspio pobjeći, a onda se i on umorio pa je morao usporiti. Ta grupa mi je bila van vidokruga, ali mislim da su cijelo vrijeme bili na možda minutu ispred mene. Vidio sam ih samo jednom, pri kraju prvog kruga, ali tada sam počeo padati u tempu pa su mi opet malo odmakli. Na samom kraju biciklističke staze, na mjestu gdje se odvaja staza za one koji tek ulaze u drugi krug i za one koji idu prema zoni izmjene sam shvatio da je ta grupa na samo 30-ak sekundi ispred mene. Šteta što ih nisam ulovio u prvom krugu jer bi mi sigurno bilo lakše voziti u grupi nego sam. Ispred te grupe su bili samo Viennot i Kung.

Kad sam ulazio u šator za presvlačenje oni su iz njega izlazili, tako da razlika nije mogla biti veća od 30 sekundi. Na početku trčanja su mi svi malo odmakli. Temperatura se podigla i nije bilo lako trčati. U drugom krugu sam uspio malo ubrzati. Prestigao sam Poussona i Birngrubera, te do kraja došao na minutu od Fontane i Blokhina. Međutim, ta minuta je tada izgledala puno veća nego sad dok pišem izvještaj.

Sa 7. mjestom i jesam i nisam zadovoljan. Da sam uspio pratiti Birngrubera još koji kilometar i uloviti grupu vjerojatno bi prošao malo bolje. Ali i bez toga sam odradio solidnu utrku, na razini boljih halfova lani.

Sad ću malo pauzirati od utrka i posvetiti se treningu. Obično najznačajnije rezultate postižem u drugom dijelu sezone, a nadam se da će tako biti i ovaj put. Od sredine srpnja do sredine kolovoza ću biti na visinskim pripremama u St. Moritzu. Nakon toga me čeka Embrunman, pa Ironman Wales i možda Ironman Italija. Volio bi ponovno pobjediti u Embrunu, ali više od toga bi volio pobjediti i na utrci iz Ironman serije. Imam 2. i 3. mjesto od prije, pa je valjda došlo vrijeme i za korak više. Wales i Italija se boduju za Havaje 2018. godine, a jedan od ciljeva je što prije osigurati kvalifikaciju. Italiju ću prijaviti u prvom redu kao rezervnu opciju u slučaju da u Walesu iz bilo kojeg razloga ne završim utrku. Međutim, čak i ako Wales prođe dobro mogao bi odraditi i Italiju da do kraja godine skupim što više kvalifikacijskih bodova. Pobjeda na nekoj od tih utrka nosi 2.000 bodova, a za kvalifikaciju treba oko 3.600 tako da mi jedan Ironman svakako neće biti dovoljan.