Embrunman – izvještaj

Kao i u prethodnih 5 godina na blagdan Velike Gospe sam hodočastio u Embrun, mali gradić u francuskim Alpama. Embrunman je utrka za koju se baš i ne zna van granica Francuske, ali u Francuskoj je skoro u rangu Havaja. Generalni je trend da se ironman utrke približe širokim masama pa se natjecateljima što je moguće više nastoji olakšati utrku. Recimo samo da ova utrka ne prati trendove.

Ove godine sam malo eksperimentirao s treninzima i nažalost eskperiment nije bio uspješan, pa sam se nakon Ironmana u Frankfurtu vratio starim metodama treninga. Mjesec prije utrke sam proveo na visinskim pripremama. Ovaj put sam umjesto St. Moritza išao u talijanske Alpe, u Sestriere, gdje mi je društvo pravio Jaroslav Kovačić. Pripreme su prošle odlično, tako da sam se nadao da ću u Embrunu okrenuti tijek sezone. Sanda me prije utrke pitala što mislim o formi i rekao sam joj da mislim da ću dobro isplivati, a za ostalo nisam siguran.

IMG_20190731_121101_1.jpg

Dani pred utrku su brzo proletjeli i u 3:20h je zazvonio alarm. Nekoliko čokoladnih kroasana, kava i bilo je vrijeme za spustiti se do starta. Od hotela do starta ima 30-ak minuta hoda, ali uvijek mi je bilo draže prošetati nego ići s autom. Vožnja autom na dan utrke mi stvara nervozu zbog traženja parkinga (traume iz Walesa 2015), a ovako imam priliku još jednom “popričati sam sa sobom” i malo sabrati misli. Grad je bio u snu, a i meni je neki glas govorio da se vratim nazad u krevet.

68864291_10157440560551963_6186223198099472384_o

Start plivanja mi je definitivno najgori dio utrke u Embrunu. Masovni start u mrklom mraku. Uz to, prolaz na jezero je dosta uzak tako da se treba ugurati u prve redove što nije nimalo lako. Ovaj put sam dogurao do 2-3 reda, za proći dalje se trebalo s nekim potući, pa sam se pomirio s tim da neću imati idealnu startnu poziciju. Žene su startale 10 minuta prije nas, a točno u 6 je došao red i na naš start. Utrka mi se skoro završila nakon prvih par koraka trčanja prema jezeru. Malo sam se spotaknuo i tko zna što bi bilo da sam pao, a iza mene stampedo od 1000 ljudi nabijenih adrenalinom.

Za vrijeme plivanja je nemoguće znati u kakvoj si poziciji. Nekad mogu u grupi nekoga prepoznati, ali ovaj put to nije bio slučaj. Na izlasku iz vode sam kratko pogledao na sat i vidio da sam ponovno plivao ispod očekivanja. Ovaj put je plivanje bilo nešto duže jer su svi plivali sporije, ali opet, grupa u kojoj sam bio na triatlonu u Alpe d’Huezu je bila 3:30 min ispred moje grupe. Ako ništa drugo, u zadnje 2 godine sam se naviknuo na ovakva razočaranja, tako da nisam bio u šoku i nastojao sam izvući najbolje iz dane situacije.

Još prije utrke sam odlučio voziti na osjećaj tako da sam naštimao garmin da mi ne pokazuje snagu, nego samo vrijeme i udaljenost. Na prvom usponu nisam forsirao i pred kraj uspona me stigao aktualni europski prvak Van Houtem. On ima dosta specifičan stil vožnje. Na usponima ide jako, a na ravnom dosta uspori. Nemojte mu ovo reći, ali mislim da bi trčao puno bolje da malo ispegla tu krivulju snage ;). Do glavnog uspona smo pretekli dosta natjecatelja. Neko vrijeme su se s nama držali Australac Collins i Francuz Mechin. Diego van Looy mi je prije utrke spomenuo tog Francuza i rekao da je odličan trkač i da bi mogao trčati 2:45, zbog čega sam ga se htio riješiti što je prije moguće, a to sam i uspio još prije početka Izoarda.

68428689_10157440561101963_6097963935154044928_o

Držali smo dobar tempo i na početku najdužeg uspona na col d’Izoard smo zaostajali oko 5 minuta za Guillaumeom za kojeg sam mislio da je glavni favorit. Živi u Embrunu, imao je odličnu sezonu do sad i ovo mu je trebala biti glavna utrka u sezoni. Čim se cesta nagnula malo više prema gore, Belgijac je ubrzao i ja sam ga odlučio pustiti i držati svoj tempo. Brzo je napravio prednost od 200-300 metara i mislio sam da bi bio zadovoljan ako do vrha zaostanem manje od 2 minute. Međutim, nakon početnih par kilometara razmak je ostao isti. Znao sam da sam bolji na nizbrdicama i da ću to brzo nadoknaditi sa druge strane planine. U završnoj fazi uspona prednost se počela topiti. Stigao sam ga 2 kilometra prije vrha, a gotovo istovremeno sam stigao i Oulleresa koji je bio 3. na prošlogodišnjoj utrci. Tu sam vidio svoju priliku, malo sam ubrzao i do vrha uspona napravio 10-15 sekundi prednosti. Znao sam da ću to podebljati na nizbrdici.

68408182_10157441806386963_1963542525268459520_o.jpg
col d’Izoard

Tako je i bilo. U Brianconu, nakon 20-ak minuta spuštanja, sam imao skoro minutu prednosti, ali onda su počeli problemi. Idućih 20-30 kilometara promet nije zatvoren nego je reguliran. Na svakom kružnom toku stoje redari u žutim prslucima, a vozači ne znaju što se događa pa najčešće naprave za nas natjecatelje najgore i stanu u pola kružnog toka. Svake godine bude nezgodnih situacija. Ovaj put sam u Brianconu promašio jedno skretanje, pa sam se vraćao nazad i izgubio 30-ak sekundi. Malo kasnije na ulasku u jedno selo mi je izletio kamion i tu gubim još nešto vremena. Kad sam se okrenuo Belgijac je opet bio tu. Pozitivna stvar je da sam se i dalje osjećao dobro. Mislim da je bio pun pogodak što sam vozio na osjećaj jer se nisam preforsirao ganjajući watte. Lani sam na vrhu Izoarda bio najbolji za leći u krevet, a sad sam razmišljao da prava utrka može početi. Iako je do Briancona najteži dio staze iza tebe ipak imaš još 70 kilometara sa oko 1000m visinske razlike i to najčešće s vjetrom u prsa. Tako da ako do tada potrošiš energiju, možeš izgubiti jako puno vremena.

Do pred zadnji uspon na Chalvet smo vozili skupa. Barem na papiru, realno nismo imali koristi jedan od drugog. Ja bi ga pustio da mi pobjegne na brdu, pa bi ga stigao na nizbrdici ili na ravnom. Malo nakon Briancona smo prestigli Guillaumea i ispred nas su ostali samo Mennesson i Del Corral. Na usponu na Chalvet više nisam mogao pratiti Belgijca i u tranziciju sam ušao s nešto manje od minutom zaostatka. Del Corral je bio 4 minute ispred, a Mennesson 13 minuta. Menesson-u je ovo prvi Embrun, a i generalno nije napravio puno punih ironmana. Zbog toga sam bio 99% siguran da će se raspasti na trčanju i da će se pitanje pobjednika rješavati između nas trojice koji smo ga pratili. Lanjski pobjednik van Looy je zaostajao 10-ak minuta, što je za njega još uvijek dohvatljivo, ali ovaj put nije izgledao ni približno dobro kao lani.

Trčali smo 3 kruga, sa jednim jakim usponom u svakom krugu. Kako se umor akumulirao taj je uspon postajao sve strmiji. U prvih 10 kilometara sam držao Van Houtema u vidokrugu, ali nisam žurio s preticanjem. Nastojao sam krenuti malo rezerviranije, ali nije bilo lako kad ti je mrkva pred nosom. Nakon tih 10km on je počeo malo usporavati pa sam ga prestigao. Tu negdje sam se mimoišao i sa vodećim koji mi nije izgledao kao da će na toj poziciji ostati do kraja. Do kraja kruga sam Del Corralovu prednost smanjio na nešto manje od 3 minute, ali Mennesson je i dalje bio 13 minuta ispred. Još uvijek sam vjerovao da Mennessona sigurno stižem, jer svi trče dobro prvi krug, a kasnije se stvari brzo mjenjaju. Za Del Corrala nisam bio siguran. Sjećam se Ironmana Florida 2013-te kad je nadoknadio 20 minuta zaostatka nakon bicikla za Starykowiczem. Trčao je tada 2:37h i završio za 7:53h.

69120348_10157453044101963_6666886908183838720_o

U drugom sam krugu nastojao držati isti tempo, premda je postajalo sve teže. Nakon uspona mi viču da je Del Corral 1:30 ispred, a Mennesson 10:30 min. U tom trenutku sam već počeo smišljati pobjednički govor. Pošto sam mu u 5-6 kilometara skinuo dvije i pol minute mislio sam da je počeo sa šetnjom i da će se ostatak prednosti brzo istopiti. Španjolca sam stigao skoro na istom mjestu kao Van Houtema krug ranije, međutim zaostatak za vodećim se nije mjenjao.

Sredinom zadnjeg kruga se tih 10 minuta odjednom pretvorilo u 7. Bilo je dosta ljudi što su mi vikali zaostatak, ali u idućih 5-6 kilometara sam čuo samo broj 7.

Počela je i borba sam sa sobom. Javlja se glas u glavi koji govori da usporiš i uživaš do cilja jer je prednost prevelika. Znam da ću požaliti ako ne dam sve od sebe, a na kraju mi bude falilo malo, pa taj glas nastojim ignorirati. Pet kilometara prije cilja zadnji tračak nade, 4:40 min. Izgleda puno (i je puno), ali završna je faza jako duge utrke i svašta se može dogoditi. Ako on do kraja otrči tempom 5 min/km, meni bi trebalo 4 min/km. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Par kilometara kasnije prednost je i dalje preko 4 minute i tada sam se pomirio sa drugim mjestom.

68643501_480980892725195_8519687081864200192_o

Sve u svemu prezadovoljan sam utrkom. Još prije 2 godine ovim plasmanom ne bio bio u potpunosti zadovoljan, ali obzirom kako su mi prošle zadnje dvije sezone, ovo mi je znak da sam se konačno vratio na staru razinu. Sad je cilj da se s te razine podignem još korak više.

rezultati: https://my7.raceresult.com/117057/?lang=fr

 

 

One thought on “Embrunman – izvještaj

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s