U Poreču se proteklu nedjelju održalo državno prvenstvo na half-ironman distanci. Nakon Vichy-a bi se sve osim pobjede smatralo neuspjehom, ali ja sam imao isti cilj kao i prije svake druge utrke. Dati sve od sebe, a plasman kakav ispadne. Ne mogu biti nezadovoljan ako dam sve od sebe. Plasman uvelike ovisi i o konkurentima, a na njihovu izvedbu na utrci ne mogu utjecati. U stvari, mogu, ali to je zabranjeno :-). Naravno da sam se nadao da će to moje “sve od sebe” biti dovoljno za pobjedu. Uvijek je lijepo pobjediti, a htio sam i dobiti potvrdu da je oporavak nakon Vichy-a dobro prošao te da sam na pravom putu za još jedan dobar rezultat u Barceloni za 2 tjedna.

Isplivao sam u drugoj grupi sa 1:20 min zaostatka za Koceićem, Patrčevićem i Morijem. Kombinacija blizine prve bove, loše reakcije na startu, a i nešto lošije plivačke forme u odnosu na prvi dio sezone.

Vozili smo 5 krugova (do okreta i nazad) pa smo imali pregršt prilika na okretima za procjenu zaostataka ili prednosta nad ostalima. Vozio sam sa Austrijancem Krieglom i nije mi se žurilo da što prije uhvatimo priključak s vodećim trojcem. Nadao sam se da će se oni malo istrošiti u nastojanju da ostanu ispred nas, pa da ću imati veću šansu da se odvojim jednom kad ih stignemo. Prednost se pomalo topila i negdje na sredini trećeg kruga smo ulovili priključak.

Nakon kratkog odmora na začelju grupe krenuo sam u akciju. Kienle je nedavno napisao da kad krećeš u napad onda nema štednje energije jer ako napad ne uspije teško da ćeš se maknuti sa čela kolone do druge tranzicije. Idućih 7-8 minuta sam stiskao koliko sam mogao i nisam gledao iza sebe sve do okreta. A nisam ni imao što za vidjeti, tj. imao sam što vidjeti, cijela grupa je još uvijek bila tu. Kienle je bio u pravu i idući krug sam proveo na čelu. Smanjio sam tempo jer sam htio uštedjeti nešto energije za još jedan pokušaj u zadnjem krugu. Taj zadnji pokušaj je prošao isto kao i prethodni pa smo u tranziciju došli skupa.

Koceić i Mori su napravili nešto bržu tranziciju pa sam ih skupa sa Kriegl-om stigao nakon otprilike 1km. Uspio sam se odvojiti, a na prvom okretu sam vidio da se Dejan probio na 2. mjesto i da mi puše za vratom. Pred kraj kruga me sustigao, da bi nakon par stotina metara počeo zaostajati tako da sam se ponovno našao u solo vodstvu.

Do kraja nije bilo opuštanja jer je Koceić stalno bio na 50-ak metara iza mene. Tek je u zadnjem krugu ta prednost malo porasla i konačno sam mogao odahnuti.

Organizacija je bila vrlo dobra i s obzirom na zemlju u kojoj živimo iznenadio me izostanak negativnih komentara. Nadam se da će ova utrka ostati u kalendaru i u narednim godinama, te da će dobiti malo veću potporu od lokalne zajednice tako da mogu zatvoriti malo veći komad ceste što je nužno za daljnji rast utrke.

Utrka je nažalost već isti dan pala u drugi plan. Na povratku u Zagreb smo doživjeli prometnu nesreću iz koje smo se svi (osim kombija) nekim čudom izvukli samo sa lakšim ozljedama. Srećom, sad je samo jedna trka došla u pitanje zbog natučenih rebara, pod taj upitnik je moglo doći puno više…

rezultati: muški | žene