Vikend sam proveo u Ljubuškom, pa sam (kao i obično) iskoristio lijepo vrijeme za nekoliko dužih vožnji vani. Vozio sam po cestama na kojima do sad nisam bio. Uvijek me zanimalo kako izbliza izgledaju brda u zaleđu Vrgorca pa nisam siguran zašto sam tek sad po prvi put krenuo u tom pravcu. Vjerojatno dijelom jer nisam očekivao da su te ceste asfaltirane, a dijelom jer sam lovio bolju prosječnu brzinu po širim i ravnijim cestama.

Ovaj put je razgledavanje novih predjela dobilo viši prioritet od prosječne brzine. Ispostavilo se da te uske ceste imaju više asfalta nego što sam očekivao (imao sam niska očekivanja). Nagibi su nerijetko bili dvoznamenkasti, a bilo je i dosta pijeska zbog kojeg su mi uzbrdice često bile draže (i brže) od nizbrdica. Prometa gotovo da i nije bilo, što s obzirom na broj preostalog domicilnog stanovništva ne iznenađuje. Po očekivanju, uzbrdica nije falilo pa se skupilo skoro 6,000m uspona u tri treninga.