Osvrt na proteklu sezonu

Prije par dana je izašla konačna ljestvica ITU-a za dugi triatlon. U konačnici sam zauzeo 12. mjesto s čim sam ispunio uvjete HOO-a za vrhunskog sportaša 1. kategorije. Pošto sam uoči sezone to zacrtao kao glavni cilj, moglo bi se reći da je sezona bila uspješna. Međutim, daleko od toga da je bila savršena, bilo je tu dosta uspona i padova koje sad, kad je prošlo malo vremena, mogu objektivnije sagledati.
Krajem veljače sam prekinuo suradnju sa dotadašnjim trenerom i postao sam svoj trener. Za veliku većinu sportaša je bolje da imaju nekoga tko može objektivnije od njih sagledati stvari, ali postoji i ona manjina koja postiže odlične rezultate bez trenera. Htio sam vidjeti u koju grupu ja spadam. Nadalje, htio sam isprobati neke nove stvari, te mi je odgovaralo da imam malo više fleksibilnosti kod usklađivanja treninga s ostalim obvezama.
Triatlon sezonu sam otvorio 2. mjestom na Austrian ½ Iron utrci koja se održala na jezeru Rocksee, uz granicu sa Slovenijom. Prve dvije dionice sam odradio solidno, a na trčanju sam imao najbrže vrijeme za oko 3 minute. Kasnije se ispostavilo da mi je ovo bilo najbolje trčanje u cijeloj sezoni.
Europsko prvenstvo u dugom triatlonu (4-120-30 km) je bila prva od važnijih utrka u sezoni. Uoči utrke su se pojavili mnogobrojni problemi, pa se put do startne linije pokazao težim od puta do cilja. Nakon nešto lošijeg plivanja, jako dobro sam odvozio bicikl i u drugu tranziciju ušao negdje oko 10. mjesta. Tek mi je nakon bicikla došlo u glavu koliko je tih 30km trčanja koji su bili preda mnom u stvari puno. Tempo je bio daleko od onog kojeg sam priželjkivao, ali me nije pretjerano ni zanimao, želio sam samo doći do cilja. Srećom, neki drugi su pukli više od mene tako da sam ciljem prošao na 8. mjestu. Utrkom sam bio zadovoljan, a pogotovo sam bio zadovoljan činjenicom da nisam imao idealnu utrku, a ipak sam se dokopao 8. mjesta.
Utrka u Španjolskoj me napunila samopouzdanjem uoči svjetskog prvenstva u dugom triatlonu u Njemačkoj. Konkurencija je bila znatno jača nego u Španjolskoj, ali ja sam bio uvjeren da mogu doći do jednoznamenkastog plasmana ukoliko sve prođe po planu. Krenulo je jako dobro. Nakon plivanja sam se našao u nikad boljem društvu. Tissink, Chabaud, Zyemtsev, Johnsen… Početna navala adrenalina je popustila taman kad je cesta dobila dvoznamenkast koeficijent nagiba i postalo je teško pratiti tempo grupe. Ipak, nisam bio jedini kojem je tempo bio prejak, pa sam ostao u dosta dobrom društvu. Moje raspoloženje u ostatku utrke je podsjećalo na profil staze (koja je inače bila izrazito brdovita). Nakon plivanja je bilo na vrhuncu, pa je malo palo kad su mi velika imena pobjegla na brdu, pa je još palo kad sam, nakon što mi je pao lanac, 30 km pokušavao uloviti grupu u kojoj sam do tad vozio, a razmak se cijelo vrijeme držao na 30-ak sekundi, pa je naraslo kad me tek nakon 60km uhvatio Cigana (bivši profi biciklist) i kad sam shvatio da na legalnoj distanci od 12m mogu držati njegov tempo, pa je malo krenulo nizbrdo kad mi je Cigana jednim jačim ubrzanjem pobjegao… Varijacije u raspoloženju su se nastavile i na trčanju. U tranziciji sam se osjećao jako loše, javljali su se lagani grčevi u nogama, bio sam razočaran plasmanom (oko 20. mjesta) i bio sam jako blizu odustajanja. Znao sam da od željenog plasmana nema ništa, ali ipak sam odlučio nastaviti ne bi li osvojio barem koji bod. U drugom od tri kruga sam se počeo osjećati puno bolje i spustio sam tempo ispod 4 min/km, a onda sam u 3. krugu ponovno popustio i usporio. Dvadeseto mjesto nije bilo ono čemu sam se uoči utrke nadao, ali ipak osvojio sam par bodova koji su u konačnici bili od koristi.
U nastavku sezone sam platio danak pretjeranoj ambicioznosti. Htio sam pobjediti na PH u olimpijskom triatlonu u Splitu, te imati zapažene rezultate na par dužih utrka u rujnu. U Splitu me pad s bicikla udaljio od titule, ali vjerojatno ne bi pobjedio i da nisam pao. Forma je bila u silaznoj putanji.
U rujnu sam napravio eksperiment sa dvije half-Ironman utrke u dva uzastopna vikenda. Trendovi u dugom triatlonu se mjenjaju i sad se natjecatelji puno više utrkuju, pa ovakve kombinacije postaju uobičajene. Htio sam vidjeti kako ću ja reagirati na tako nešto.
Challenge-half Walchsee je bio za zaborav. Priželjkivao sam top10, a završio na 17. mjestu. Šest dana kasnije sam odradio puno bolju utrku na Bledu i zauzeo 3. mjesto, pa bi se moglo reći da je eksperiment uspio.
Sve u svemu zanimljiva sezona iz koje sam dosta naučio. Puno sam eksperimentirao s treningom i mislim da sam shvatio gdje sam napravio greške koje su se manifestirale u drugom dijelu sezone. Imam jako puno prostora za napredak pa sa optimizmom gledam prema idućoj sezoni (i onima ispred).

Oglasi

Posted on Prosinac 2, 2010, in utrke and tagged , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink. 4 komentara.

  1. Vrhunski triatlon je okrutan. Sezona je duga i nemoguće je održati formu a tek svaka 3. ili 5. trka sjedne svih 100 detalja kako treba.
    Dakle, možda treba ciljati 2 “vrha” s po 2-3 važne trke i biti sretan ako bar jedna bude super.
    1. kategorija je stvarno elitno društvo i traje 4 godine pa se može lakše birati najvažnije trke.

  2. Hvala Nikola.

    Znam jednog jako uspješnog trenera koji uopće ne vjeruje u periodizaciju u triatlonu. Njegovi puleni se natječu 10-ak mjeseci godišnje bez nekih pretjeranih oscilacija u formi.

  3. This post could not be more factual!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: