Iduća utrka će biti malo ranije nego što sam planirao.
Ovaj vikend ću ponovno nastupiti na utrci half-Ironman distance u Murecku u blizini Graza.
To će mi biti treći nastup na toj utrci, a za sad imam dva druga mjesta. Treća sreća?
Svibanj 9, 2011
Austrian 1/2 Iron triathlon
Proteklu subotu sam nastupio na Austrian ½ Iron triatlonu na jezeru Rocksee, kod austrijskog grada Mureck-a. Nastupio sam i lani i zauzeo 2. mjesto, pa je ovo bila prilika da provjerim koliko sam i da li sam napredovao. Na brifingu su nam rekli da je dopuštena distanca na biciklu samo 5m. To pravilo vrijedi za age groupere na samo jednoj IM utrci, onoj u Klagenfurtu. Na drugima je 7m za amatere i 10 ili 12m za profesionalce. Na 5m se drafting itekako osjeti.
Plivala su se dva kruga u spomenutom jezeru. Plivao sam poprilično loše, te mi se činilo da sam tek u drugom krugu uspio uhvatiti kakav takav ritam. Prvi je iz vode izašao Jaroslav Kovačić iz Slovenije, nešto više od minutu iza njega su isplivali Patrčević, te Mađari Kis i Molnar. Ja sam se kopna dokopao na 8. mjestu još jednu minutu iza Dejanove grupe.
U tranziciji sam nepotrebno izgubio dodatnih 20s. Mislio sam da se ulazi s jedne strane, a kad me sudac uputio na drugu stranu malo me izbacio iz takta.
grupa na brdu, Fuchs u pozadini
Za vrijeme plivanja mi se činilo da je ispred mene barem 15 ljudi. U prvom dijelu biciklističkog segmenta nisam vidio nikoga ispred sebe i mislio sam da će utrka biti totalni debakl, jer sam očekivao da bi barem neke trebao početi prestizati. Uz to je staza bila nagnuta blago uzbrdo i puhao je vjetar u prsa, pa je brzina stalno bila ispod 40km/h što je dodavalo ulje na vatru i stvarno sam mislio da nešto nije u redu. Nakon 20-ak kilometara se počela nazirati silueta trojice natjecatelja. Silueta je postajala sve veća i nakon 33km sam uhvatio priključak. U grupi su bili Dejan, Kis i Molnar, pa sam konačno počeo pozitivno razmišljati. Ipak neće biti debakl. Malo sam predahnuo u dopuštenoj zavjetrini (i uvjerio se koliko je lakše voziti na 5-7m iza 3 natjecatelja) i onda sam ponovno krenuo na posao. Jaru smo ulovili na ulasku u 2. krug, a u međuvremenu smo izgubili Molnara. Znao sam da, ako želim pobjediti, trebam na trčanje doći sa prednošću pred Dejanom, Kisom, a možda i Jarom. U prvom dijelu kruga smo imali vjetar u prsa, zatim je slijedilo malo duže brdo, pa povratak s vjetrom u leđa. Jako je teško ići u solo bijeg sa vjetrom u prsa jer je u tim uvjetima zavjetrina puno izraženija. Odlučio sam malo smanjiti tempo do brda, pokušati se odvojiti na brdu i onda ići solo s vjetrom u leđa. Dejan je nešto kasnije predložio da probam bijeg na brdu, a da će on malo štopati grupu. Plan je uspio. Na brdu sam se malo odvojio i onda je bilo 53×11 i 50+ km/h do tranzicije. Nisam nikad na nekoj utrci uživao kao u tih 20km. Sam u vodstvu, ispred mene samo policijski motor, tu i tamo bi se pojavili kamermani u autu, a brzinomjer skoro konstantno pokazuje preko 50km/h. Sad znam zašto se Chrissie stalno smije na utrkama. Ne znam što se događalo u grupi, ali vidio sam na slikama da ih je na istom brdu gdje sam ja otišao ulovio Fuchs koji je imao slično vrijeme bicikla kao i ja.
još par metara
U drugu tranziciju sam ušao sa 2 minute prednosti (tada naravno nisam znao kolika je prednost). Osjećao sam se dobro, ne odlično, ali niti pretjerano loše. Pri kraju prvog kruga od cca. 5km sam vidio da me prate Kis i Patrčević. Nisam znao koliku sam prednost imao u tranziciji, pa nisam mogao procjenti koliko se ta prednost do tad istopila. Drugi dio staze se trči do okreta i nazad pa sam tu mogao točno provjeriti prednost. Kis i Dejan su sad bili na samo 30s iza mene, a Jaro je već dosta zaostao. Očekivao sam da će me uloviti jako brzo. Ali, na 10.km sam još uvijek bio u vodstvu, na 15.km također. Tada sam vidio da je Mađar jako blizu i da je Dejan otpao. Još par kilometara kasnije više nisam bio vodeći. Kilometar-dva sam pratio Mađara, a onda mi je počeo odmicati. Dejan je već bio na 2 minute zaostatka, pa sam odlučio ne riskirati previše i sačuvati 2. mjesto.
Plasman je na kraju bio isti kao i lani, a rezultat puno bolji. Na biciklu sam skinuo 10 minuta u odnosu na prethodnu godinu. Tim segmentom sam i najviše zadovoljan jer sam imao najbrže vrijeme i vozio 20s brže od Fuchs-a koji na 180km Ironmana ima prolaz 4.23h. Trčanje je bilo pola minute sporije, što nije loše s obzirom na puno brži bicikl. Plivanje je vjerojatno ostalo na sličnoj razini, samo što je ove godine staza bila otprilike 3 minute duža. Nije loše za prvu utrku sezone.
Na utrci je nastupilo još dosta Hrvata, čije rezultate možete provjeriti na linku ispod (bilo bi predugo svakoga pojedinačno nabrajati).
slike posuđene od: www.triaguide.at
Prosinac 2, 2010
Osvrt na proteklu sezonu
Prije par dana je izašla konačna ljestvica ITU-a za dugi triatlon. U konačnici sam zauzeo 12. mjesto s čim sam ispunio uvjete HOO-a za vrhunskog sportaša 1. kategorije. Pošto sam uoči sezone to zacrtao kao glavni cilj, moglo bi se reći da je sezona bila uspješna. Međutim, daleko od toga da je bila savršena, bilo je tu dosta uspona i padova koje sad, kad je prošlo malo vremena, mogu objektivnije sagledati.
Krajem veljače sam prekinuo suradnju sa dotadašnjim trenerom i postao sam svoj trener. Za veliku većinu sportaša je bolje da imaju nekoga tko može objektivnije od njih sagledati stvari, ali postoji i ona manjina koja postiže odlične rezultate bez trenera. Htio sam vidjeti u koju grupu ja spadam. Nadalje, htio sam isprobati neke nove stvari, te mi je odgovaralo da imam malo više fleksibilnosti kod usklađivanja treninga s ostalim obvezama.
Triatlon sezonu sam otvorio 2. mjestom na Austrian ½ Iron utrci koja se održala na jezeru Rocksee, uz granicu sa Slovenijom. Prve dvije dionice sam odradio solidno, a na trčanju sam imao najbrže vrijeme za oko 3 minute. Kasnije se ispostavilo da mi je ovo bilo najbolje trčanje u cijeloj sezoni.
Europsko prvenstvo u dugom triatlonu (4-120-30 km) je bila prva od važnijih utrka u sezoni. Uoči utrke su se pojavili mnogobrojni problemi, pa se put do startne linije pokazao težim od puta do cilja. Nakon nešto lošijeg plivanja, jako dobro sam odvozio bicikl i u drugu tranziciju ušao negdje oko 10. mjesta. Tek mi je nakon bicikla došlo u glavu koliko je tih 30km trčanja koji su bili preda mnom u stvari puno. Tempo je bio daleko od onog kojeg sam priželjkivao, ali me nije pretjerano ni zanimao, želio sam samo doći do cilja. Srećom, neki drugi su pukli više od mene tako da sam ciljem prošao na 8. mjestu. Utrkom sam bio zadovoljan, a pogotovo sam bio zadovoljan činjenicom da nisam imao idealnu utrku, a ipak sam se dokopao 8. mjesta.
Utrka u Španjolskoj me napunila samopouzdanjem uoči svjetskog prvenstva u dugom triatlonu u Njemačkoj. Konkurencija je bila znatno jača nego u Španjolskoj, ali ja sam bio uvjeren da mogu doći do jednoznamenkastog plasmana ukoliko sve prođe po planu. Krenulo je jako dobro. Nakon plivanja sam se našao u nikad boljem društvu. Tissink, Chabaud, Zyemtsev, Johnsen… Početna navala adrenalina je popustila taman kad je cesta dobila dvoznamenkast koeficijent nagiba i postalo je teško pratiti tempo grupe. Ipak, nisam bio jedini kojem je tempo bio prejak, pa sam ostao u dosta dobrom društvu. Moje raspoloženje u ostatku utrke je podsjećalo na profil staze (koja je inače bila izrazito brdovita). Nakon plivanja je bilo na vrhuncu, pa je malo palo kad su mi velika imena pobjegla na brdu, pa je još palo kad sam, nakon što mi je pao lanac, 30 km pokušavao uloviti grupu u kojoj sam do tad vozio, a razmak se cijelo vrijeme držao na 30-ak sekundi, pa je naraslo kad me tek nakon 60km uhvatio Cigana (bivši profi biciklist) i kad sam shvatio da na legalnoj distanci od 12m mogu držati njegov tempo, pa je malo krenulo nizbrdo kad mi je Cigana jednim jačim ubrzanjem pobjegao… Varijacije u raspoloženju su se nastavile i na trčanju. U tranziciji sam se osjećao jako loše, javljali su se lagani grčevi u nogama, bio sam razočaran plasmanom (oko 20. mjesta) i bio sam jako blizu odustajanja. Znao sam da od željenog plasmana nema ništa, ali ipak sam odlučio nastaviti ne bi li osvojio barem koji bod. U drugom od tri kruga sam se počeo osjećati puno bolje i spustio sam tempo ispod 4 min/km, a onda sam u 3. krugu ponovno popustio i usporio. Dvadeseto mjesto nije bilo ono čemu sam se uoči utrke nadao, ali ipak osvojio sam par bodova koji su u konačnici bili od koristi.
U nastavku sezone sam platio danak pretjeranoj ambicioznosti. Htio sam pobjediti na PH u olimpijskom triatlonu u Splitu, te imati zapažene rezultate na par dužih utrka u rujnu. U Splitu me pad s bicikla udaljio od titule, ali vjerojatno ne bi pobjedio i da nisam pao. Forma je bila u silaznoj putanji.
U rujnu sam napravio eksperiment sa dvije half-Ironman utrke u dva uzastopna vikenda. Trendovi u dugom triatlonu se mjenjaju i sad se natjecatelji puno više utrkuju, pa ovakve kombinacije postaju uobičajene. Htio sam vidjeti kako ću ja reagirati na tako nešto.
Challenge-half Walchsee je bio za zaborav. Priželjkivao sam top10, a završio na 17. mjestu. Šest dana kasnije sam odradio puno bolju utrku na Bledu i zauzeo 3. mjesto, pa bi se moglo reći da je eksperiment uspio.
Sve u svemu zanimljiva sezona iz koje sam dosta naučio. Puno sam eksperimentirao s treningom i mislim da sam shvatio gdje sam napravio greške koje su se manifestirale u drugom dijelu sezone. Imam jako puno prostora za napredak pa sa optimizmom gledam prema idućoj sezoni (i onima ispred).
