Kao što sam već prije spomenuo na zadnjem jačem trkačkom treningu, 10 dana prije utrke, pojavila se bol u nozi. Stanje se svaki dan popravljalo i u nedjelju, na dan utrke, sam vjerovao da ću biti u stanju otrčati dobar maraton.
Utrka se održala u gradu Calella, 50 km sjeverno od Barcelone. Lokacija je izvrsna. Turistički gradić na obali Costa Brava (vjetrovita obala na španjolskom) u vrijeme kad više nema turističke gužve i kad su temperature nešto umjerenije. Ovaj put je vjerojatno bilo i nešto toplije nego što je uobičajeno za ovo doba godine jer sam na vijestima vidio da su se tih dana rušili temperaturni rekordi za listopad u pojedinim dijelovima Španjolske. Pratilo nas je sunčano vrijeme sa dnevnim temperaturama oko 27-28C i temperaturom mora od 22C.
Još jedna dobra stvar je nešto kasniji start u 8.30h. Za usporedbu, start u Rothu je u 6.30h. U ovo doba godine sunce izlazi malo prije 8h pa se nije ni moglo startati ranije. Sumnjam da je ikome smetalo par dodatnih sati sna.
pred start
Plivali smo jedan veliki krug u moru koje je u ovo doba dana bilo poprilično mirno. Plivanje mi ove godine pati zbog velikog povećanja volumena i intenziteta na biciklu, tako da nisam imao pretjerano velika očekivanja. Ta ne pretjerano velika očekivanja su se i obistinila. Izašao sam iz vode nakon 56 minuta, 8 minuta nakon vodećih.
Stvari su krenuli na bolje kad sam se dokopao kopna. Vozili smo 3 kruga (2 veća i jedan manji) po cesti uz obalu. Prvi dio kruga je blago valovit, a drugi gotovo potpuno ravan. Jedini zavoji su kroz kružne tokove, ali tih kružnih tokova je bilo dosta. Krenuo sam jako, vjerojatno i malo prejako i u prvih sat vremena sam prešao 42km (tempo za 4.17h na 180km). U tom dijelu sam dosta popravio plasman i na prvom okretu sam bio negdje između 15 i 20. mjesta. Jedino me Stefan Riesen pratio, ali i njega sam izgubio negdje u drugom krugu. Kako je vrijeme odmicalo počeo se podizati vjetar i brzina je počela padati. Polovicu staze sam prošao za 2.11h. Pri kraju drugog kruga, negdje oko 120-130km sam ulovio veliku grupu sa Zamorom (peterostruki pobjednik Ironmana u Nici), Dejanom, Blanchart-om (europski prvak iz Tampere-a), Hastom (2. iz Tampere-a)… Uglavnom, jedno ugledno društvo. Odmah sam se pokušao odvojiti, ail nije išlo pa sam odlučio skinuti nogu s gasa i malo se sačuvati za trčanje. U drugu tranziciju sam ušao sa spomenutom grupom, a ispred nas su bili samo kasniji pobjednik Alonso, Bayliss i Blokhin. Imao sam drugo najbrže vrijeme bicikla na utrci (4.29h).
Već je prvih par koraka nakon silaska s bicikla dalo naslutiti da će moja utrka biti kraća nego što sam planirao. Nadao sam se da će bol u nozi malo popustiti, ali stanje se svakim korakom pogoršavalo. Nakon otprilike 5km sam odlučio odustati. Mjesto na kojem sam odustao je i najudaljenija točka na stazi, pa me čekala poprilično neugodna šetnja uz navijače koji viču “venga, venga”. Sreća pa ih je bilo dosta manje nego na utrkama u Njemačkoj.
Svako odustajanje ostavlja pomalo gorak okus, ali s druge strane veseli me što sam na svakoj utrci sve bliže vrhu. Da se poslužim Delboy-evim riječnikom: “This time next year…”
